Davorka Bačeković-Mitrović, prof. predaje hrvatski jezik voditeljica Županijskoga aktiva učitelja hrvatskoga jezika 15 godina rada u I. osnovnoj školi vodi dramsku, filmsku i jezičnu skupinu 2004. godine državna razina natjecanja LIDRANO s recitacijom «Šutjeti» Maksa Picarda, učenica: Marija Zlatić 2005. godine državna razina natjecanja LIDRANO s dramsko-scenskom igrom Davorke Bačeković-Mitrović «Informacije za roditelje», izvođači – učenici 8. b razreda u 2005./2006. šk. godini organizatorica kulturne manifestacije «Dani medijske kulture», ove godine četvrtih po redu (od 16. do 19. ožujka 2006.), pod pokroviteljstvom Grada Bjelovara i Bjelovarsko-bilogorske županije, a u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom, BAF-om, Pučkim učilištem u Bjelovaru i I. osnovnom školom u Bjelovaru

Hrvatska u zagrljaju globalizacije

SVJETLO I TAMA REKLAMA
Kako ostati ravnodušan prema suvremenim potrošačkim izazovima?
Reklame su smišljeno, organizirano informiranje sredstvima masovnih medija i plansko populariziranje industrijskih proizvoda i različitih usluga. Tako barem kažu definicije u rječnicima. Ja, pak, mislim da su namijenjene ljudima koji lakovjerno kupuju proizvode, koji su predstavljeni na različite izazovne načine kako bi ih privukli na potrošnju. Reklamama su najizloženiji mladi zato što su prepoznati kao najčešći kupci skupih proizvoda, jer im je važno da je proizvod koji kupuju poznat i reklamiran, povodljivi su i često žrtve marketinških trikova i manipulacija.

GOLO TIJELO
Ima puno, na prvi pogled, smiješnih i šaljivih reklama, ali, kada bolje razmislimo što nam poručuju, nestane nam smiješak s lica. Tako imamo reklame koje vrijeđaju i iskorištavaju muško, ali najčešće žensko tijelo. Na parkiralištu jednog velikoga zagrebačkog prodajnog centra nalazi se plakat na kojem su ˝polugoli˝ žena i muškarac s ispisanom jednostavnom porukom: ˝Skidam se boljoj reklami!˝. Što nam to govori? Možemo se zgražati nad njom, ali moramo priznati da je jako dobro osmišljena i, premda je to tužno, privući će pažnju ljudi, a to joj i jest krajnji cilj. Ona šalje i jednu poruku o samim reklamama - najbolja je ona u kojoj imamo razgolićeno lijepo muško ili žensko tijelo. Dovoljan je dokaz to da je jedan sličan oglas morao biti uklonjen jer su se događale prometne nesreće zbog neusredotočenosti vozača na promet.
Nissanova reklama za automobil iz nove muške kolekcije za jesen čudna je zato što automobil, koji je izuzetno skup, predstavlja poput jeftinog para hlača koji si svatko može priuštiti, u Hrvatskoj gdje se mnogi ljudi muče da prežive. Nissan predstavljaju kao muški automobil, a ja se, sva u čudu, pitam, koja je i ima li uopće razlike između muškog i ženskog modela automobila? Znači li da će muškarac koji ga vozi postati muževniji, ili da je žena koja, nedajbože, sjedne za njegov volan - muškobanjasta? Nije li to, ipak, samo oblik spolne diskriminacije? A o toj bih vam temi tek imala što reći! Reklama za Lotto oglašava športsku odjeću te marke, a na njoj – potpuno gola djevojka i obučeni mladić! Teško da bi mi bilo lakše da su i njega skinuli! Bolje da su djevojku obukli, ali, naravno, obučeno žensko tijelo ne prodaje proizvod! A tu su i drugi primjeri: muškarac u odijelu, s uredno zategnutom kravatom, oko njega „hrpa žena“, jedva u čarapama. Učinak – isti. U našem „naprednom“ društvu, pred ulaskom u Europu i „svijet demokracije“, pravi pogodak za uspješnu prodaju.

MEGAHONORARI – ZVIJEZDAMA ILI KORPORACIJAMA?
Složit ćete se sa mnom da su reklame često neprimjerenoga sadržaja. Nedavno sam vidjela spot za novi fiat. Pojavljuju dva Jamajkanca s tipičnim jamajkanskim frizurama, vozeći novi automobil. Stanu pokraj jedne vrste psa, s dlakom koja nalikuje njihovim frizurama. Jedan od Jamajkanaca izađe iz automobila i upita psa :˝Jesi li ti naš?˝, a pas mu ˝odgovara“ tipičnim psećim: ˝Vau-vau!˝. Jamajkanac sjeda u automobil i svom prijatelju sa smiješkom govori :˝On ne govori našim jezikom˝. Ova reklama ne samo da vrijeđa nacionalnu i rasnu pripadnost Jamajkanaca već i poručuje kako ne mogu razlikovati pse od ljudi. Dva sportaša koji glume u reklami sigurno ne bi svjesno vrijeđali svoju rasnu i nacionalnu pripadnost, no moramo uzeti u obzir da je fiat pokrovitelj jamajkanske bob ekipe te da su vjerojatno morali snimiti takav spot radi financijskih razloga. Velika svjetska poduzeća jednostavno kupuju poznate športaše, pjevače i glumce da im reklamiraju proizvode. Nama se čini da razne megazvijezde, Beckham i njemu slični, dobivaju ogromne honorare za par sekundi reklamnoga spota, a pravi profiteri su, zapravo, velike svjetske korporacije. Njihova je zarada, zahvaljujući reklamiranju, teška milijarde dolara.

INVALIDITET U SLUŽBI ZARADE
Nevjerojatno je da se u svrhu promidžbe iskoristilo već skoro sve što je uopće moguće iskoristiti te su počeli iskorištavati i ljude s fizičkim oštećenjima. Levi'sova reklama za 506 muške traperice predstavlja Aarona, slijepog od rođenja, koji poručuje: ˝Osjećam da mi dobro stoje˝. Dakle, on ne treba vidjeti kako bi znao da mu Levi'sice dobro pristaju. Ne treba nam, valjda, više niti vid, najdragocjenije osjetilo, važno je da imamo markirane traperice na sebi. To nije samo priglup i proziran način da se predstave Levi's traperice nego i krajnje uvredljiv čin prema teškome invaliditetu osoba koje su osuđene na život u vječnome mraku. Ponižavajuće za sve slijepe osobe!

SVJETLO I TAMA REKLAMA
U današnje vrijeme reklame se nameću kamo god pogledali: na TV programu, radiju, časopisima, novinama, čak i na javnim prijevoznim sredstvima, obiteljskim kućama... Na tramvajima izmiču hrana, odjeća, trgovački centri, kozmetički proizvodi. Reklame na zgradama, na školskim bilježnicama, na pločnicima, na majicama. I sami smo postali putujući oglasi, noseći sve one puste majice s krokodilima, nikeovom kvačicom, benettonovim amblemom ili pak s cijelim natpisom preko prsiju!
Sjaje blještavi natpisi, a koliko je samo tame u posljedicama koje izazivaju! Katkada na televizijskom programu blokovi reklama traju toliko dugo da mislimo kako ćemo izludjeti puste li još samo jednu, no ipak kupujemo mnoge proizvode koji nam se nude, a zapravo nam nisu potrebni. Naposljetku ruke trljaju multinacionalne kompanije kojima se novac slijeva u džepove zbog naše lakovjernosti.

MLADI U GLOBALIZACIJSKO- REKLAMNOM VRTLOGU
Žao mi je na to nasjeda mlađa populacija, i to upravo u relativno siromašnim i iznimno siromašnim zemljama. U nekim latinoameričkim državama roditelji troše cijelu mjesečnu zaradu da bi svome ljubimcu kupili par razvikanih tenisica. Inače će im dijete biti odbačeno od vršnjaka. S druge strane, gledala sam nedavno dokumentarni film o mladim poduzetnicima iz daleko bogatije Finske: nije im ni na kraj pameti kupovati skupu odjeću s markicama. I sram ih je nositi takvu, i voziti skupe automobile, jer je to znak lošega ukusa! A u nas svaki tajkunski ili malo manje bogati sin iz prosječne obitelji mora nakon jedva položene mature, a i prije, skočiti u mercedes, BMW, jaguar ili sličnu zvijer, jer inače nije faca. Isti pritisak trpe i djevojke: što je „in“, što je „out“, „biti trendsetterica“, čime nahraniti kožu poslije skijanja, bez čega ne možete ako hoćete biti u trendu – samo su neke priglupe fraze u ženskim i djevojačkim časopisima. Nitko im ne kaže da će bolje živjeti ako budu obrazovane. Od svjesne žene nema zarade! Bolje su one koje trzaju na svaki modni mig. Uče nas da je trendy imati prijatelja homoseksualca (kao da pojam prijateljstva ovisi o nečijim seksualnim sklonostima), kako nijedna žena ne može bez male crne haljine, itd. A sve je to opet reklama. Svi hoće dobro zaraditi na našim prištićima i ostalim kompleksima koje su nam nametnuli (ako smo im to dozvolili).

PRIPREMITE NAS ZA VELIKI SVIJET
Kako u toj priči zaštititi mlade? Ne znam, ali počnite im pričati o tome. Kod kuće, u školi, na slobodnim aktivnostima, gdje god stignete. Ta „omražena“ škola još je uvijek jedino mjesto na kojemu, uz roditeljski dom, možemo naučiti što je dobro, a što treba izbjegavati. Pa kad nam već Europa zabranjuje da „kupujemo hrvatsko“, barem onda naučimo kupovati kvalitetno i – samo ono što nam treba. A višak novca – ako ga imamo – u kasicu. U Europi se školarine plaćaju zlatom, a jedino će nas osviještenost i obrazovanje spasiti da nas ne proguta taj veliki svijet za kojega nas pripremaju.

Petra Đuračić, 8.b
 

Glagoljanje u školi

Došli smo u školu znajući da će tema današnjega glagoljanja biti glagoljica.
Stojimo pred školom i glagoljamo o njoj. Netko je izglagoljao dobar vic pa su se svi nasmijali.
Ulazimo u glagoljaonicu hrvatskoga jezika. Dječaci su bili vrlo glagoljivi pa ih je nastavnica opominjala. Kada se atmosfera stišala, nastavnica je izglagoljala nekoliko rečenica koje smo uredno zaglagoljili u bilježnice. Bilo je tako zanimljivo da su se svi učenici i učenice pretvorili u glagoljaše i glagoljašice. Naglagoljali smo u bilježnice glagoljsku abecedu, a nakon toga smo naglagoljali svoja imena na papire. Poslije toga sata svi smo se osjećali umorno, ali i proglagoljeno.
Bili smo sretni što smo naučili neke nove pojedinosti o glagoljici i mislim da nam se sav trud isplatio.

Goran Matota, 8.a

Labuđe jezero

Nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s baletom. Imala sam samo sedam godina i bila sam očarana lepršavim haljinama, elegantnim pokretima i sitnim koracima na prstima, u svilenim papučicama...

Ni sad balet nije izgubio svoj čar. Nedavno sam s drugim učenicima osmih razreda posjetila Hrvatsko narodno kazalište, baš na 125. godišnjicu postojanja njegovoga klasičnog baleta. Prikazivao se najpoznatiji i mnogima najljepši bijeli balet skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog - Labuđe jezero.

Kad je ovo djelo prvi put izvedeno, još davne 1876.godine, doživjelo je strašan neuspjeh i bačeno je u zaborav sve do autorove smrti.Godine 1894. izvedeno je na memorijalnoj svečanosti njemu u čast... i otad više ne silazi s repertoara! Mami publiku, i one koji nisu ljubitelji klasičnoga baleta, predivnom glazbom i zanimljivom fabulom.

Tema je, naravno, ljubavna. Princa Siegfrieda majka kraljica kori zbog toga što se ne trudi naći nevjestu.Tužan, odlazi u lov i na jezeru spazi labudove koji se pretvaraju u prekrasne djevojke, a najljepša je njihova princeza Odetta, u koju se princ odmah zaljubi. No, postoji problem - Odettu je začarao zli čarobnjak Rotbart, a čarolija se može razbiti samo zakletvom na vječnu ljubav.U dvorani se održava bal na kojemu princ mora izabrati između četiri princeze, no on je u mislima negdje drugdje. Čeka Odettu, ali se umjesto nje pojavljuje Odilija, Rotbartova kći, koja izgleda kao zrcalni odraz Odette, sva odjevena u crno. Uspijeva obmanuti princa i zajedno s Rotbartom trijumfalno se vraća u svoj mračni svijet, a Odetta je na kraju snaga. Princ izaziva Rotbarta na borbu, u kojoj na kraju pobjeđuje, a Odetta i ostale labudice su oslobođene. Slijedi svečana proslava.

Romantična priča je popraćena prekrasnom glazbom. Možda bih čak trebala reći da je glazba popraćena svim ostalim, jer mi je od svih elemenata najbolja, pogotovu dramatični dijelovi. Vjerujem da svi prepoznaju zaraznu melodiju koja se ponekad tiho i prikriveno, a ponekad snažno, izražajno i glasno provlači kroz sva četiri čina.

Zanimljiva je i kostimografija - raskošne barokne haljine dvorskih dama, Rotbartov ogrtač u kojem je izgledao kao divovska crna ptica grabljivica i, naravno, bijele sjajne haljinice labudica. Scenografija je vjerno prikazala i raskošni dvorac i jezero obraslo zelenilom (zamijetila sam bršljan koji visi sa stropa). Sve se to savršeno slagalo i nadopunjavalo čineći veličanstvenu predstavu koja nas je ostavila bez daha.

Poslije svakoga plesa dvoranom bi odjeknuo gromoglasan pljesak, poticaj umornim plesačima, a na kraju, iako su nas već boljeli dlanovi, pljeskali smo sve dok se posljednji put nije spustio teški baršunasti zastor, jer to je umjetnicima najveća nagrada i priznanje.

Ana Iličić, 8.c

Novigradsko proljeće - san ili stvarnost?

Moja kolegica iz razreda, Tina Gostović, i profesorica Davorka Bačeković - Mitrović nedavno su se vratile s "Novigradskoga proljeća", zanimljive škole kreativnosti, koju u suradnji s Ministarstvom prosvjete i športa svake godine u svibnju organizira Osnovna škola "Rivarela" iz Novigrada u Istri.

Budući da su se vratile oduševljene, porazgovarala sam s njima o tome po čemu je ta škola tako posebna i drugačija od običnih škola:

JH: Za početak, kako vam se svidjelo u Novigradu?
TINA: Bilo je odlično.Uživale smo, ali i naporno radile.
DBM: Slažem se, bilo je neponovljivo.Nisam se nadala tako zanimljivome seminaru i mislila sam da takvo što postoji samo u Americi ili u nekoj drugoj, razvijenijoj zemlji.

JH: Što je Škola stvaralaštva? Mnogima nije jasno o kakvoj se školi radi.
DBM: To je, kao što rekoh, seminar za učenike i učitelje na kojemu se produbljuju znanja iz različitih područja: iz scenskoga izraza, recitiranja,novinarstva, likovne i glazbene umjetnosti, plesa, kostimografije i scenografije.Organizira ga Minstarstvo prosvjete i športa već tradicionalno u Novigradu, u Istri, u OŠ "Rivarela" svakoga proljeća pa je po tome dobio ime. Inače, bili smo smješteni u hotelu i odatle svakoga dana odlazili u školu.

JH: Tko se ondje okuplja: tko su sudionici, a tko voditelji?
TINA: Zanimljivo je da naši učitelji postaju učenici u toj školi i da uče iste stvari kao i mi, a imale smo zajedničku učiteljicu.
DBM: Okupljaju se mnogi nadareni učenici i učitelji, predstavnici svojih županija.Svi su se već dokazali u pojedinim slobodnim aktivnostima i pobjeđivali na natjecanjima.Voditelji su iskusni dramski pedagozi, likovnjaci, koreografi, scenografi, novinari.
TINA: Bilo je djece iz Krapine, Zagreba, Buja, Daruvara, Makarske, Splita, Osijeka, zaista iz svih dijelova Hrvatske.

JH: Kakav je bio vaš program rada?
TINA: Naporno smo radili od jutra do mraka. Radili smo scenske vježbe, uvježbavali s našom voditeljicom, dramskom pedagoginjom Valentinom Kamber, kratke igrokaze kojima smo sami bili autori. Uglavnom, sam princip rada meni nije nov: tako smo radili uvijek i s učiteljicom Davorkom: s puno našega udjela, naših ideja, bez prisile, pritisaka i nametanja volje voditelja, a tako nas je učila i naša voditeljica Valentina jer, kaže, bez dječje kreativnosti dramski odgoj nema smisla.
DBM: Ove je godine tema bila "Novo nebo, nova zemlja", kao simbolički uvod u novi milenij. Sam sadržaj rada teško je prepričati.Krenuli smo od najjednostavnijih zadataka, od najjednostavnijih vježbi.Tih smo dana vježbale i glas, i scenski pokret i nastanak scenarija i režiju,ali na način koji maksimalno oslobađa kreativnost. Najljepše je bilo što ničim nismo bili sputani, svi su sudionici pomagali jedni drugima i uvažavali se. Nije bio važan samo rezultat nego sam proces rada, stvaranje.
TINA: Radili smo i dopodne i popodne, do kasno navečer. Poslije večere obično smo išle pogledati rad drugih grupa: modne revije, recitatorske grupe, likovne izložbe.
DBM: Na kraju smo i sami pokazali rezultat svojega rada: igrokaz "Izum za novi milenij", u kojemu smo pokušali spasiti svijet. Naime, tematski naslov seminara 2000.godine bio je "Nova zemlja, novo nebo". Zahvaljujući djeci, to smo i uspjeli postići.

JH: Kako i ostali mogu doći u Školu stvaralaštva?
DBM: Mora ih predložiti Županijski ured za prosvjetu. Zatim morate skupiti određenu dokumentaciju koju Ured potom šalje u Novigrad. I onda čekate poziv. Zahvaljujemo našem Uredu za prosvjetu i sport što je vjerovao u naše kvalitete i sposobnosti.

JH: Što vam se najviše svidjelo?
TINA: Zvuči nestvarno, ali - sve, baš sve. Našla sam puno novih prijatelja i prijateljica, a sad ću vjerojatno glumiti još bolje i opuštenije. Stekla sam samopouzdanje, više me uopće nije strah nastupa pred velikim brojem ljudi, a to će me iskustvo jako dobro doći. Vidjela sam da su se i neki povučeni učenici vrlo opustili i otvorili, jer u Školi stvaralaštva nema grešaka, svaki rad i zalaganje su nagrađeni.
DBM: Promijenila sam pogled na rad scenske grupe. Našla sam podršku istomišljenika koji također smatraju da dramski odgoj mora služiti djeci i razvoju njihovih sposobnosti i izražavanju, a ne učitelju voditelju, da je dramski odgoj put duhovnog, psihičkog, emocionalnog i intelektualnog razvoja i osobnoga rasta. Zaista, gluma oslobađa, gluma razvija samopouzdanje, empatiju, razmišljanje.A toga je u našim školama uvijek premalo. Djecu premalo učimo misliti kritički, tražimo od njih zapamćivanje, jer su programi preopterećeni činjenicama.

JH: Najljepši trenutak?
TINA: Bilo ih je jako mnogo.Smijali smo se stalno, ali usput puno naučili.
DBM: Zaista, u Školu stvaralaštva trebali bismo poslati sve učenike. Ili još bolje, svaka bi škola trebala biti Škola stvralaštva i takva ostati cijele godine.
TINA: Tada bismo se svi veselili početku školske godine.
DBM: I tugovali na rastanku, kao što svake godine teku rijeke suza kad "Novigradsko proljeće" završava.

Poželjela sam da se njihove želje zaista ostvare i da umjesto dosadne zadaće radije odem u neki kabinet za likovnu kulturu obojati tkaninu batik-tehnikom, kreirati neku haljinu, oblikovati keramičku vazu ili jednostavno otplesati u nekoj plesnoj grupi ples za "Novo nebo i novu zemlju".

Jelena Hađasija, 8. a

GLEDALI SMO KAZALIŠNU PREDSTAVU
"PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA"

Na satu književnosti čitali smo ulomak iz "Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja" Ive Brešana. Mogu vam reći da mi je odmah zapela za oko. Nekoliko dana kasnije učiteljica Davorka donijela nam je radosnu vijest. Naime, organizirala je odlazak učenika naše škole na izložbu Andyja Worhola u Zagreb, a s njom je u "kompletu" išla i jedna predstava - "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja". Odmah sam se prijavio za izlet i željno očekivao odlazak u Zagreb.

Nakon neobične izložbe Andyja Worhola uputili smo se u Satiričko kazalište "Kerempuh" na vrhunac izleta, na predstavu za koju sam se toliko zainteresirao.

Predstava je počela i svi su pozorno slušali. Scenografija je bila jednostavna, ali funkcionalna. Kostimi su dobro odgovarali dramskim licima, koja sam već prije upoznao. Radnja se odvija u Dalmatinskoj zagori, u jednom malom selu, Mrduša Donja, u kojemu žive zaostali i primitivni ljudi koji za Shakespearea nisu niti čuli. No, ipak je jedan čovjek bio učen - Profesor. On je bio scenarist i redatelj predstave koju je u selu trebalo upriličiti za neku proslavu. Glumci su trebali biti lokalni seljani. Donio je knjige i pobrinuo se da predstava bude realizirana. Kako seljani nisu razumjeli smisao i svrhu Shakespeareove tragedije, nastaje mnoštvo neobično smiješnih situacija. Odlično smo se zabavljali, a i glumci su, primjerice, Vlasta Knezović u ulozi Mare Miš, bili izvrsni, tako da je ogroman glumački trud zasjao jednom urnebesno smiješnom, zabavnom i domišljatom predstavom.

"Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" prilagođena je današnjim društveno-političkim prilikama, premda je u ranijim izvedbama bila oštra kritika komunističkoga režima. Autor kritizira primitivce na vlasti i, općenito, licemjerje i nepravdu, kojih u današnjem hrvatskome društvu ima zapanjujuće mnogo.

Na kraju moram izraziti svoje iznenađenje: iako se radnja "Predstave" odvija paralelno s originalnim, Shakespearovim "Hamletom", jer je "Predstava" njegova parodija, nisam očekivao tragičan završetak pa sam se s pravom upitao: "Je li ova predstava komedija ili tragedija?"

Karlo Keres, 8.c

U ATRIJU GRADSKOGA MUZEJA BILO JE VRUĆE NA MINUS DESET

U atriju Gradskoga muzeja u predbožićno je vrijeme grad organizirao mali božićni sajam na koji su, uz žonglere, mađioničare i gutače vatre, kao zabavljači posjetitelja bili pozvani i učenici naše škole. Tako su 18. prosinca šetači i kupci u poslijepodnevnim satima mogli čuti pjesme našeg Malog zbora iz Područne škole Nove Plavnice, recitiranje učenika 3.a, recital "O jednoj grudi" učenika 2.b, igrokaz "Djed Mraz" učenika 4.b, a i naša Dramska grupa nastupila je s dvije točke. Igrali smo naše predstave "Ivica, Marica i vještica" i "Snjeguljicu i sedam patuljaka".

Naša voditeljica dramske grupe Davorka Bačeković-Mitrović bila je oduševljena glumom svojih glumaca, ali jedini problem je bio što nije bilo puno gledatelja. Zašto nas Bjelovarčani nisu došli gledati? Valjda ih je zima natjerala da ostanu uz svoje peći. Eh, da su samo znali koliko im se smijeha nudi, sigurno bi došli vidjeti Damira Maltara, oprostite, Ivicu, koji se po licu namazao čokoladom, i njegovu "ucviljenu" sestru Maricu, to jest, Tinu, koja je od smijeha jedva mogla govoriti svoj tekst. Nama, koji smo bili u publici, to njezino smijanje uopće nije smetalo jer smo se i mi previjali od smijeha.

Tako su glumci i publika dobro zagrijali atmosferu u hladnom atriju. Bilo nam je vruće i na minus deset, jer smijeh i veselje u predbožićne dane najbolje griju ljude.

Ljiljana Vranić, 8.c

Povratak na izbor

Obrada i web: Damir Tomšić